Prema općenito prihvaćenoj definiciji razvoj je održiv ako prirodni ekosustavi služe kao resursi stalnog rasta proizvodnje i potrošnje, a dolazećim generacijama ostaju nesmanjene kakvoće i iskoristivosti.
U svijetu prevladava mišljenje da se primjenom takvoga složenog razvojnog predloška može postupno ukloniti postojeći globalni nesklad čovjeka i prirode.
Održivost čovjekove proizvodnje i potrošnje uvjetovana je prije svega ekološkom održivošću koja nalaže da čovjekove djelatnosti ne narušavaju prihvatni kapacitet ekosustava u kojem se odvijaju. Uz to, proizvodnja mora biti gospodarski održiva što znači da se kapital koji je čuvao okoliš u najmanju ruku mora vratiti.
Proizvodnja mora biti i društveno održiva što znači da proizvodni pothvati ne smiju nepovoljno remetiti društvenu zajednicu. Takvom raščlambom dolazi se i do trenutačno prevladavajuće definicije održivog razvoja: živjeti unutar prihvatnog kapaciteta ekosustava.
Agenda 21 je sveobuhvatni plan djelovanja za održivi razvoj koji treba biti proveden globalno, nacionalno i lokalno od strane organizacija sustava Ujedinjenih naroda, vlada svih zemalja svijeta te devet glavnih socijalnih skupina u svim područjima u kojima čovjek utječe na okoliš.
Agendu 21, uz ostala četiri dokumenta (Deklaraciju iz Ria o okolišu i razvoju, Konvenciju o biološkoj raznolikosti, Konvenciju o klimatskim promjenama te Izjavu o načelima održivog upravljanja šumama), službeno su prihvatili i obvezali se na djelovanje visoki predstavnici 178 država (od čega 120 predsjednika država), uključujući i Hrvatsku, tijekom Konferencije Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju - UNCED (United Nations Conference on Environment and Development).
UNCED, poznata i pod nazivom “Earth Summit”, održana je od 3-14. lipnja 1992. godine u u Rio de Janeiru, Brazil
"Misli globalno djeluj lokalno", to je osnovni moto lokalne Agende 21. Lokalna agenda 21 je proces u kojem mjesne uprave, u partnerskom odnosu sa svim sektorima lokalne zajednice, rade na izradi akcijskih planova za provođenje ideje održivog razvitka na lokalnoj razini. Lokalna agenda se prvi put spominje u poglavlju 28 Agende 21.
Lokalna Agenda je važna jer:
je pod pokroviteljstvom UN-a,
kao i razmjenom ideja i stručnog znanja s drugima, posebno sa zajednicama u zemljama koje se tek razvijaju kako bi im se pomoglo da na najmanju mjeru svedu svoj vlastiti utjecaj na okoliš
života ukupnog lokalnog stanovništva. U njenoj su srži ključna načela održivog razvitka.
Što je ekološka (sinonimi biološka, organska) poljoprivreda? Prema definiciji Međunarodne federacije pokreta ekološke poljoprivrede - IFOAM (International Federation of Organic Agriculture Movements) riječ je o: "procesu kojim se razvija održivi agro-ekosustav.
Takvom je sustavu postojeća plodnost tla ključ uspješne proizvodnje, a temelji se na prirodnim sposobnostima biljaka, životinja i krajobraza s ciljem optimiziranja kvalitete u svim aspektima poljoprivrede i zaštite okoliša.
Ekološka poljoprivreda maksimalno smanjuje uporabu kemijskih umjetnih gnojiva, pesticida i zaštitnih sredstava, omogućujući time djelovanje snažnih prirodnih zakona koji povećavaju prirod i otpornost na bolesti.
Drži se globalno usvojenih načela, ali ih primjenjuje na lokalna područja uvažavajući njihove regionalne socio-ekonomske, geo-klimatske i kulturne posebnosti".
Održivi turizam definira se kao "svi oblici razvoja, upravljanja i djelatnosti vezanih uz turizam koji omogućuju dug život kulturnoj djelatnosti koju nazivamo turizmom, što uključuju niz turističkih proizvoda koji su usklađeni sa stalnim održavanjem zaštićenih resursa prirodne, kulturne ili izgrađene baštine, čime se omogućuje razvoj turizma" (Travis i Ceballos-Lascurain 1993.)
Ruralni (seoski) turizam, osobito turizam na seljačkim gospodarstvima, mora se sagledavati kao bitna sastavnica ukupnog, održivog razvitka.
U prilog navedenom govori činjenica da Hrvatska posjeduje znatne gospodarske, kulturne i prirodne uvjete za razvitak ruralnog prostora.
Uz tradicionalnu proizvodnju i pripremu hrane ravnopravno treba uključiti i seoski turizam kao dopunsku djelatnost i to u sklopu obnove sela i cjelokupnog razvitka ruralnog prostora. Tu veoma značajno mjesto zauzimaju različiti oblici ruralnog (seoskog) turizma čime se postiže povezivanje turizma i poljoprivrede, kao komparativnih prednosti..
Održiva proizvodnja i poduzetništvo u ruralnim sredinama
«Suvremene tehnologije i informatika sve više anuliraju nedostatke sela kao poduzetničke sredine (loše komunikacije s centrima, odsječenost od znanja i informacija).
Na tržištu je sve veća potražnja za robom koja ima pečat lokalnog, autohtonog te rukotvorinama i zanatskim proizvodima. Gospodarske djelatnosti trebaju biti osmišljene tako da temelje na lokalnim uvjetima i da budu što održivije.Naglasak treba biti na dodavanju vrijednosti lokalnim primarnim proizvodima , na korištenju tradicionalnih vještina i proizvoda svakog pojedinog područja i na lokalnoj kontroli pojedinačnog ili zadružnog poduzetništva, a ne na ovisnosti o podružnicama velikih tvrtki koje su prečesto spremne ugasiti bilo koji ogranak zbog problema na drugom mjestu. « (Ecovast-Strategija za ruralnu Europu, 1988.).
Društvena i kulturna vitalnost
Jedan od najvažnijih čimbenika blagostanja seoskih zajednica jest vitalnost na društvenom i kulturnom polju te socijalna solidarnost.
Vitalnost se odražava u tradicionalnim običajima i festivalima, u jeziku i kulturi te u očuvanju tradicijske graditeljske baštine i tradicijskih obrta.
Socijalna osjetljivost i međusobna suradnja bitne su karakteristike ruralnih sredina koje valja i dalje poticati te razvijati osjećaj odgovornosti za položaj ljudi u njihovoj zajednici
_
>
Održivi razvoj
>
Agenda 21
> Lokalna agenda 21
>
Ekološka poljoprivreda
>
Održivi turizam
> Održiva proizvodnja i poduzetništvo
> Društvena i kulturna vitalnost
